I dok smo se u prethodnim tekstovima bavili Analizom komunikacije parlamentaraca BiH, kao i Analizom komunikacije ministara na društvenim mrežama, ovaj put vršili smo istraživanje i analizu komunikacije narodnih poslanika Narodne skupštine Republike Srpske.
Sjetimo li se zlatnih vremena neposredne demokratije kad su trgovi, odnosno agore bile "platforme" gdje su se razmjenjivala mišljenja, čuli i sučeljavali različiti stavovi i pronalazila rješenja za probleme građana, vidimo koliko komunikacija igra bitnu ulogu između građana i njihovih predstavnika, za razvoj demokratije. Agore današnjeg doba su digitalne platforme, odnosno društvene mreže. I dok bi narodnim poslanicima društvene mreže trebale koristiti kao neiscrpan izvor ideja za parlamentarne aktivnosti, jer im se građani obraćaju sa različitim inicijativama, problemima i zahtjevima za izmjene pojedinih zakona. S druge strene, poslanici bi bili među svojim biračima i postepeno zajedno gradili povjerenje sa biračima.
Prema analizi koju smo sproveli o komunikaciji narodnih poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske vidimo da je tek 15 procenata ili svega 13 od 83 narodna poslanika aktivno na društvenoj mreži Facebook, dok svega 10,8 procenata ili 9 od 83 narodna poslanika je aktivno na Twitteru. I ako 30 narodnih poslanika koristi Facebook kao svoj lični profil, oni su ipak javne ličnosti koje bi prema pravilima korištenja Facebooka trebalo da imaju otvorene Facebook stranice, na kojima bi uvid u njihov rad, osim ličnih prijatelja, imali svi njihovi birači.
Komunicirajući preko klasičnih medija, kao što su novine, televizija ili radio, birači imaju osjećaj da između njih i njihovih političkih predstavnika postoji neka prepreka, te su im oni nedostižni. Međutim, kada svom predstavniku na društvenim mrežama možete poslati poruku, na koju se dobije odgovor, birači imaju osjećaj da su im politički predstavnici blizu, kao da su za istim stolom sa svojim biračima i da razgovaju sa njima. To je taj subjektivni osjećaj koji nose društvene mreže. Zbog toga biračima to “dopisivanje” djeluje kao da ljudi na najvažnijim funkcijama u zemlji slušaju njihove problem, kao da su tu.
Da nije sve tako crno, ima i pozitivnih primjera. Najaktivniji je svakako lider Partije demokratskog progresa Branislav Borenović, koji je već duže vrijeme prisutan i na Facebooku, gdje njegova stranica ima 3700 pratilaca, ali i na Twitteru gdje je svakodnevno prisutan. Odmah iza njega je poslanik iz Zvornika Dušica Šolaja, koja iako na Facebooku koristi samo lični profi, na Twitteru je jako aktivna.
Tu su još i lider Ujedinjene Srpske Nenad Stevandić, koji iako je na Twitteru već duže vrijeme, na Facebooku je novajlija, jer je njegova stranica pokrenuta prije mjesec dana, kao i predsjednik kluba poslanika PDP-a Miroslav Brčkalo koji je prisutan na obe mreže, ali na Facebooku i dalje koristi samo lični profil. Među aktivnijima su i poslanici Adam Šukalo i Zlatko Maksimović.
Međutim, iako pojedini aktivni, većina poslanika društvene mreže i dalje koristi jednosmjerno, jer ne shvataju sav potencijal društvenih mreža. Komunikacija na društvenim mrežama je dvosmjerna, što znači da političar za svaku izjavu ili stav koji iznese odmah može dobiti odgovor, ali i pitanja i sugestije onih kojima se obraća. Politički predstavnici I dalje ne shvataju da je politička komunikacija suština, a ne samo prezentacija njihovih aktivnosti. S druge strane, jedan dio poslanika neaktivno koristi Facebook, odnosno aktiviraju stranice samo dva mjeseca pred izbore i nakon toga prestanu da komuniciraju. Na taj način, gube povjerenje birača, ali pokazuju i političku nezrelost, što znači da ne zalužuju da predstavljaju birače u parlamentu.
Pogledamo li podatak da 35 narodnih poslanika uopšte nije prisutno na društvenim mrežama, a njih 5 ima neaktivne stranice, dolazimo do zbira od 40 poslanika, što je skoro 50 procenata narodnih poslanika koji ne komuniciraju sa svojim biračkim tijelom. Kao najčešći razlog navode nedostatak vremena za komunikaciju na društvenim mrežama, što je paradoksalno, jer to zvuči kao
da kovač kaže kako nema vremena za loženje vatre, iako je to sastavni dio njegovog posla.
U suštini, glasači su na kraju ti koji određuju na koji način će političari, pa i narodni poslanici komunicirati sa njima. Upoređujemo li izborne procese, vidimo da je svaki naredni izborni proces sve više glasača kojima je važno kako i koliko političari komuniciraju sa njima, te svoj glas neće dati onima koji ne komuniciraju jasno I transparentno.